Kratki rezovi Virginije Woolf

Godine 2013, kada se i posljednje kolo biblioteke Virginia Woolf u izdanju Centra za ženske studije dovršilo objavom spisateljičina prvoga romana Izlazak na pučinu u prijevodu urednice niza Ive Grgić, završio se jedan od najuspješnijih izdavačkih pothvata spomenute institucije, kojemu nikada nije nedostajalo čitatelja. U tome su kolu objavljena, u dvjema prethodnim sezonama biblioteke, dva romana iste, prve faze, Jakobova soba i Noć i dan, a spominjem ih stoga što upravo oni tvore dvostruki kontekst u kojemu bi valjalo pročitati i knjižicu što je ovdje kanim prikazati. I ona je naime očito prevedena i objavljena pod učinkom iste izdavačke svijesti da ženski književni rad neke kulture ne može računati na prikladne standarde svojega prihvata i razumijevanja ne oda li najprije puni obol Virginiji Woolf, neprijeporno jednom od najintrigantnijih ženskih intelektualnih imena 20. stoljeća, nepresušnom izvorištu proročanskih estetskih, književnoteorijskih, pa i političkih formulacija kakve ne prestaju nadahnjivati širok spektar njezinih duhovnih srodnika i poklonika, od tzv. običnih čitateljica i čitatelja do angažiranih kulturnih kritičarki i kritičara.

Kroz novele je Virginija Woolf pronašla put prema romanu

No ono što Kuću duhova tijesno veže uz navedene romane jest razdoblje u kojemu je ta zbirka kratkih priča nastajala, upravo naime u usjeku između Noći i dana i Jakobove sobe, romana u kojemu se uobičajilo nazirati prve proplamsaje autoričine prozne ekstravagancije, odnosno sklonosti hibridizaciji različitih žanrova, unutar koje se dramska potka i lirska figuralna gustoća združuju pod kapom romaneskne širine u gotovo hermetičku strukturu. Tko se god odvaži pratiti putanju na kojoj je Woolf pristizala do svih svojih opsegom ambicioznijih nauma, svakako će stoga morati posegnuti i za njezinim eksperimentalnim novelama, od kojih je neke koje okuplja Kuća duhova već sama za života odlučila objaviti u zbirci Ponedjeljak ili utorak, neke su bile objavljene samo u časopisima, a neke su ostale nedovršenim skicama, pa ih je poslije njezine smrti odlučio prethodnima pridodati njezin suprug, Leonard Woolf.

Zanimljivo će pritom biti doznati štogod i o pozadini njihova nastanka: supružnici ­Woolf u to su se vrijeme odvažili na ručnu tiskaru što je isprva počivala na njihovu jedaćem stolu u kući Hogarth, razgaljeni mogućnošću da sami pribave okrilje književnoj praksi koja bi se otimala komercijalnim standardima i napucima etabliranih uredništava. Jedna od novela objavljenih u Kući duhova – Znak na zidu – proslavljena zbog majstorskog spoja asocijativne lakoće i feminističke reskosti – pripada prvim tiskovinama što ih je u svijet razaslala izdavačka kuća koja će se poslije proslaviti, primjerice, prvim engleskim prijevodom cjelovita Freudova djela, te na sebi nose pečat novopronađene slobode što se malim poduzećem spisateljici otvorila, dopuštajući joj konačno da i na taj način prkosi konvencijama protiv kojih se čitav život borila na različitim frontama i slijedi isključivo vlastita mjerila umjetničkog izražaja. Odabrati fragment umjesto navodno prikazive cjeline života neke sredine, nekog razdoblja, neke zajednice ili nekoga lika, ali pritom, umjesto suženja, širiti perspektivu, pretvoriti pripovijedanje u veliko povećalo pod kojim se razvide mirijade „trenutaka postojanja“, naizgled sitničavih, a zapravo potresnih, kroz koje su se kadre, gotovo nehotice, ustobočiti bodljikave žice klasnih, spolnih, obrazovnih, karakternih razdjelnica, sve je to odjednom postalo dostupnim oružjem protiv preuzetna, troma, selektivna i jalova realizma protiv kojega će Woolf izričito prosvjedovati u Modernoj prozi.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2012.

Otkriće žanra novele – mogućnosti da se oda pisanju, kako se u pismu šogoru Cliveu Bellu izrazila, „u jednome mahu“ – za Woolf je osim toga značilo pronaći vježbački prečac na tegobnom putu prema novim oblicima, kadrima udomiti jednaku brigu oko verbalne teksture kakvu su postimpresionisti, čijom je londonskom izložbom toliko u to vrijeme bila obuzeta, nastojali usmjeriti prema samome likovnome mediju, zabacivši njegovu navodnu reprezentacijsku prozirnost. I u ovoj ćete zbirci stoga naići na smjele intermedijalne spojeve kakvi su karakteristični za spisateljičine romane poput K svjetioniku, Valovi ili Između činova, u kojima se roman raspinje da dohvati izražajne kvalitete drugih umjetnosti – slikarstva, glazbe, ili kazališta, jednako tada zaokupljenih rastezanjem granica i okvira vlastite prakse. Ovdje će srodnoj disciplini podvrgnuti koncertni Gudački kvartet i koloristički Park Kew, tekstove ili ispisane uz nagle sintaktičke preskoke i usijecanja – upletene pa raspletene motive i rečenice kojima se simuliraju trzaji gudačkih dionica, a s njime i pojave, nestanci i smiraji glazbenih tema – ili pak sročene neobičnom fokalizacijom, iz perspektive puža u parku, opskrbljena neslućenom sposobnošću da osluškuje muško-ženske parove dok prolaze među raslinjem, nehajno ćeretajući i tako načas otkrivajući nevidljivom, no zato ne manje nemilosrdnom, svjedoku razmjere svoje ljubavne sreće, ali i ponore svojih reklo bi se usudnih nesporazuma, rasplinutih u „cvjetnom krevetu“ novele, kakvim je smještaj novele svojedobno nazvala spisateljičina družica po peru, Katherine Mansfield.

Uopće, susret muškarca i žene, upriličen različitim povodima i ustrojen različitim socijalno nesvjesnim, a ipak ritualiziranim scenarijima – kao što je poslije kanonizirana zabava Gospođe Dalloway, s koje ovdje u završnim novelama, Čovjek koji je volio svoje bližnje, Zajedno i odvojeno i Sažimanje, kao da imamo priliku retroaktivno skupljati fragmente razgovora uzvanika kojima svijest protagonistice nije mogla pribivati – dominirat će čitavom zbirkom, kao da se u njegovim nelagodama i nerazumijevanjima krije ishodišni, kobni civilizacijski prizor, kakvim će i izrijekom postati u završnici autoričina posljednjeg romana Između činova. Izokrenuće spolne klackalice što ga je navijestila njezina slavna rečenica o tome da se „nakon 1910. ljudski karakter izmijenio“ uzdiglo je sada pogled sa ženske strane na kolebljivoj povijesnoj njihaljci, s koje se konačno može oglasiti štošta od onoga što se dotad vidjelo odozdo, iz prisilne vizure stoljetnih poniženja, poglavito sama neumjesnost muške potrebe da se čovjek propinje u visine, prezire sve oko sebe, zaokuplja svojim veličajnim „ja“ i proglašava moćnim, izazivajući silu sudbinske ravnoteže, koja će ga ionako gromko prizemljiti.

Uza svu naime radikalnu različitost odabranih povoda i situacija koje si autorica zadaje kao polazni umjetnički problem što ga novele imaju razriješiti nepredvidljivo poentiranim kratkim rezovima – kao što su nostalgična šetnja nekad zaljubljenih duhova svojom negdašnjom kućom, čije prostorije čuvaju neopipljivo blago sretnih trenutaka (Kuća duhova), put vlakom što promiče kroza samu bujnost nedohvatnih niti „života“, izluđujući one koji njegov protok pisanjem nastoje bar na tren zadržati (Nenapisani roman), sanjarija potaknuta neproničnim znakom na zidu kojemu se amblematična zagonetka rastvara u meditaciju o bezgraničnosti dragocjenih percepcija, sjećanja, emocija i planova, osuđenih da se potope pod pritiskom važnosti klasnih, crkvenih, sudskih ili političkih institucija (Znak na zidu), ili kao što je nova haljina kojom se zaludno nastoji prikriti emocionalni bezdan socijalne neprikladnosti (Nova haljina) – svi će se oni upregnuti u svojevrsnu inverziju prikazbenih naglasaka, koja daje prednost likovima što nemoćno lutaju na obodima malih i velikih društvenih prilika, kao i zataškanim primislima ili neizrečenim replikama katkad i životno presudnih razgovora. Smjelo zacrtane političke karijere tu su prisiljene pokleknuti pred tako bizarnim opsesijama kao što su skupljanje čudnovato oblikovanih okrajaka morskoga žala ili krhotina porculanskoga posuđa, a vjerne supruge okupane obiljem posthumnim se otkrićima svojih dnevnika sablasno ukazuju kao očajne samoubojice. Onkraj koprene besmislenih dnevnih napora i sitnih ceremonija, formulaičnih razmjena i inih nadomjestaka kojima se zaodijeva zlokobna tišina, ispod koje bi mogle prokuljati užarene gromade prosvjeda, nezadovoljstava i povrijeđenosti, nazire se krhkost ljudskih ulaganja i osiguranja pristojnošću, posjedima, statusom i ugledom, redom idealima što prema Woolf neizbježno vode ne samo u agresiju društvenih kodeksa ili intimne razdore, nego i u tako dalekosežne katastrofe kao što je rat.

Naposljetku, recimo koju i o tome da je prozu Virginije Woolf, osobito ovako zahtjevnu, teško prevoditi te pohvalimo u načelu izvrstan prijevod književnice, novinarke i izdavačice Sanje Lovrenčić: istina, naslov zbirke možda je mogao glasiti Ukleta kuća i tako zadržati izvorni poredak riječi i njegovu aliteraciju (The Haunted House), ali bi se možda time sugerirao i kakav romantičarski višak, kao da je pred nama zbirka priča strave i užasa. Premda je posljednje znala komentirati sa simpatijom, daleko od toga da je Woolfova u pojavama duhova vidjela nešto nadnaravno i strašno. Za takve je naime senzacije njoj dostajala i okrutna nazovi-opipljivost ljudske svakodnevice.